U BOGDANOVCIMA OBILJEŽENA 24. OBLJETNICA MIRNE REINTEGRACIJE

BOGDANOVCI, 15. siječnja 2022.

(prijepis tonskog zapisa)

IVICA KLEM, predsjednik Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja

Dame i gospodo, dragi prijatelji,

prije svega želim vam čestitati današnji dan koji za našu Županiju pa i Osječko-baranjsku ima posebno značenje i taj dan bismo trebali zaista obilježavati na jedan dostojanstven način prisjećajući se svih onih koji su dali svoje živote za Domovinu ali i prisjećajući se onih dana koji su prethodili završetku procesa mirne reintegracije i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Uprvo mi je zbog toga drago što smo danas u Bogdanovcima jer Bogdanovci su zapostavljeni i nisu valorizirani na pravi način u odnosu na ono što su dali u stvaranju neovisne i suverene Hrvatske države. Ovdje u Bogdanovcima je donesena odluka da će se Hrvatska i oružjem braniti! Ni u Vukovaru, ni u Vinkovcima ni u Osijeku, nego upravo ovdje u Bogdanovcima! Žao mi je što neki akteri koji su tada ovdje bili, danas nisu s nama iako su bili najavljeni.

To vrijeme, početka demokracije na ovim prostorima neki su htjelu ugušiti silom i naravno da Bog silu ne voli i da je Bog bio na našoj strani i, iako smo bili slabo naoružani, uspjeli smo učiniti jedno veliko čudo u odnosu na ono što je bilo nasuprot nas.

Danas sa osvrtom 30 godina nakon međunarodnog priznanja i 24 godine nakon završetka procesa mirne reintegracije moramo sagledati gdje smo to mi danas. Jesmo li zadovoljni s onim što danas imamo u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji?

Jesu li ostvarene one naše težnje i želje da ovaj prostor bude prostor prosperiteta i da na ovom prostoru žive ljudi vrlo rado, da se ovdje doseljavaju kao što su se uvijek doseljavali ili smo, zbog nekih propusta, doveli u pitanje opstojnost ovog prostora?

To se zaista moramo zapitati, jer kako je u Bogdanovcima donesena odluka da ćemo se braniti, tako danas moramo donositi slične odluke – znači, da ćemo se boriti za opstojnost i prosperitet ovoga područja i da nećemo tako olako prepustiti bilo kojoj državnoj vlasti da se još više centralizira sustav i da se na taj način, lošim politikama, odvlači ljude sa ovih prostora.

Ima mladih ljudi, uspješnih načelnika općina, odnosno jedinica lokalne samouprave iz jedne i druge županije. Ima i nas koji možemo svojim iskustvom pripomoći da se osmisle određene politike i da prisilimo središnju državnu vlast da mijenja odnos prema istoku Hrvatske koji je, usudio bih se reći, podnio i najveću žrtvu u stvaranju suverene neovisne Hrvatske. Moramo mijenjati, ne samo demografske politike, moramo mijenjati i regionalnu politiku i politiku ruralnog razvoja, moramo redefinirati razvojne strategije i jedne i druge Županije pa i nacionalnu strategiju, jer nakon što prođe sljedećih 10 godina hoće li biti ovdje pustoš, a podsjetit ću vas da je naša Županija izgubila 90.000 stanovnika, od 1991. – 2021. godine, da smo sa 234.000 stanovnika pali na 144.000, to je zaista poražavajući podatak !

I upravo zbog toga na nama je, na lokalnim vlastima, na regionalnim vlastipa pa i nacionalnim da podvučemo crtu i da kažemo – mi koji smo odlučili ovdje živjeti – OVAKO DALJE IĆI NEĆE !

Vjerujem da ovaj kraj ima potencijal, strašan potencijal ali da bismo taj potencijal realizirali, da bislo ga ostvarili moramo imati zaista odgovorne i hrabre pojedince, moramo mijenjati politike koje nisu dobre i moramo se izboriti da ovaj kraj bude kraj prosperiteta – područja  na koje će se ponovno naseljavati ljudu, jer ovdje kruha ima i bilo ga je za sve a danas smo se, na žalost, doveli do toga da naši ljudi napuštaju ovaj prostor i idu u slabije razvijene prostore jer su nekim drugim politikama ti slabije razvijeni prostori danas interesantniji i perspektivniji za njih.

Na kraju ću još jednom naglasiti da vjerujem da je ovaj prostor moguće oplemeniti boljim politikama i vjerujem da vi, koji ste došli i već nekoliko mandata imate odgovornost u svojim rukama na lokalnoj razini, da ćete imati dovoljno hrabrosti i dovoljno vizije na svim mogućim razinama protežirati upravo ove vrijednosti, na to smo obvezni i zbog ljudi koje smo vidjeli danas i zbog svih onih koji su dali svoje živote za jedinu nam Domovinu Hrvatsku.

STIPO RIMAC, načelnik Policijske uprave Vukovarsko-srijemske u vrijeme Mirne reintegracije:

Poštovane dame i gospodo, sve vas skupa pozdravljam i želim zahvaliti organizatorima, od gospodina Peka, Ivice, Marka i sve vas u općini Bogdanovci što ste se potrudili da se sjetimo ovog datuma, prije svega značajnog za ovaj naš prostor ovdje - procesa završetka mirne reintegracije.

Dosta je toga rečeno do sada ali i našeg prvog Predsjednika dr Franje Tuđmana  u Baranji u ovom prikazanom filmu – mislim da je toga datuma (2.6.1997.) otvoren i most preko Drave od Osijeka prema Baranji a toga dana je pokojni Predsjednik bio i u Vinkovcima i dijelu Brodske županije.

Spomenuti su određeni konteksti u kojima je došlo do procesa, kako smo je mi nazvali Mirne reintegracije, odnosno procesa povratka privremeno okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Naravno da su tu i vojno redarstvene akcije Bljesak i Oluja dale svoj doprinos pa i da su bile opcije, i to mi znamo koji smo bili u sigurnosnim sustavima, da se pripremalo i za drugačiji način povratka na naša područja. Tada, kao djelatnik Policijske uprave u isto vrijeme sam bio i prognanik kao i većina vas koji ste bili sudionici toga vremena. Konkretno sam bio vezan za Jankovce, tako da su, uz profesionalne okolnosti, bile vezane i te emotivne jer, iako sam ja rođen u Livnu, imao sam 4 godine kad smo došli u Jankovce i tamo sam proveo 30 godina, naravno da se čovjek želio vratiti, ne mogu reći korijenima, ali prostoru u kojem je djetinjstvo proveo, školovao se, zasnovao obitelj, tako da veliki broj nas, što je i pokojni Predsjednik rekao, smo morali, i to je nama u ovim policijskim strukturama bilo rečeno koji smo po drugom osnovu bili vezani za taj prostor, u prvi plan staviti profesionalni odnos, odnosno vratiti se unatoč problema koje smo imali, posebno ljudi koji su u ratu nekoga izgubili a veliki broj je izgubio nekoga s kojim su bili rodbinski, prijateljski ili na drugi način vezane.

Određeni datumi su ključni, od prvog dokumenta – potpisivanja Sporazuma  12. 11. 1995. kako smo ga mi nazvali Erdutski sporazum jer je potpisan u Erdutu, što je Vijeće sigurnosti UN-a 23. 11. 1995. i potvrdilo svojom Rezolucijom 1023, odnosno kasnije Rezolucijom 1037 od 15. 1. 1996. godine kada je i dat mandat Privremenoj upravi Ujedinjenih naroda pod nazivom UNTAES, i tada general Klein sa svojim ekipama i sastavom dolazi na ove prostore i taj proces je, kao što znamo, trajao do 15. 1. 1998. – dvije godine.

Tu moram spomenuti i našu Vladu i pokojnog Predsjednika Tuđmana da se neposredno nakon toga u Osijeku otvorio i Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na područjima istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koje smo kasnije vrlo često zvali i Hrvatsko Podunavlje, gdje je imenovan gospodin Ivica Vrkić.

Jedna od bitnih stvari u provedbi je, naravno, i sigurnost, što i danas, ako želiš negdje otići i živjeti, prije svega se gleda sigurnost. Ovdje je bitno spomenuti nekoliko stvari koje su bile vrlo bitne u tom segmentu a to je demilitarizacija ovoga prostora – mislim na cijelo Podunavlje. Tu je po procjenama bilo između 15 i 20.000 neprijateljskih vojnika, od 11. Korpusa JNA, od lokalne milicije, od kojekakvih paravojnih postrojbi i tu je general Klein uspio da je do 25 6. 1996. godine proces demilitarizacije u velikoj mjeri proveden. Tu je velika količina oruđa, oružja sklonjeno, odveženo, oduzeto tako da su 1. 7. 1996. godine počele s aktivnostima prijelazne policijske snage takozvani TPF. To su bile policijske snage tako koncipirane da se po prilici poštivao postotak stanovništva iz 1991. godine. Znači bili su integrirani policajci koji su ovdje bili zatečeni i naši hrvatski policajci.

Druga bitna stvar također u sigurnosnom smislu je bilo pokretane procesa razminiranja a vi znate kako su ova mjesta izgledala. Kad sam prvi puta došao ovdje u Bogdanovce s kojima sam i rodbinski vezan, nisam mogao prepoznati kuću od mog šogora Željka Marića a da ne govorim vi, koji ste kasnije dolazili, koji ste ovdje živjeli, odrasli, i druga mjesta u tzv. Srijemskom trokutu koji je bio prvi u postupku obnove i povratka, mogli ste vidjeti kako je zatečeno, i naravno da je tu bilo u sigurnosnom smislui velikih izazova. Stoga je taj segment razminiranja koji je počeo djelovati preko MUNGOS-a i kasnije drugih službi, bio značajan da u tom segmentu bude što sigurnije.

Treba spomenuti i reintegraciju, odnosno dolazak drugih društvenih odnosno gospodarskih segmenata i službi kao što je školstvo, zdravstvo, prometna, komunalna i druga infrastruktura jer bez toga je bilo teško uspostaviti život na ovim prostorima.

U sigurnosnom smislu je jako bitan bio, jer je jako mali broj ljudi s druge strane linije razdvajanja znao, otkup oružja. Mi smo na nekoliko lokacija, koje su bile izdvojene izvan lokacija naseljenih mjesta, kako na ovom području Vukovarsko-srijemske tako i na području Osječko-baranjske županije, otkupljivali oružje od građana srpske nacionalnosti, odnosno osoba koje su tu bile. Nismo uzimali nikakve podatke jer je njima bio bitan novac, novac, jer se plaćalo po komadu automatske puške, metka, zolje, ose, znači protiv oklop i u cilju smanjenja sigurnosnih incidenata, kao što je i pokojni Predsjednik spomenuo incidente koji su se događali.

Vrlo je bitan datum i 2. 6. 1996. dolazak Predsjednika Tuđmana i državnog vrha u Baranju jer 13. 4. su bili lokalni izbori u cijeloj Hrvatskoj ali za nas je bilo bitno Hrvatsko Podunavlje. Da bi svi ti građani, koji su bili na do tada okupiranim područjima a procjena je da je u Podunavlju tada bilo oko 150.000 ljudi, što domicilnih što onih koji su došli iz drugih dijelova Hrvatske, u vrlo kratkom vremenu dobili dokumente – hrvatske dokumente, od Domovnica, osobnih iskaznica, onima koji su htjeli putovnica, vozačkih dozvola, preregistracija vozila, trebalo je organizirati Urede. Mi smo na našem području imali 11 takvih ureda a u Osječko-baranjskoj, mislim da je bilo 12. O svom trošku država je sve organizirala, fotografiralo se građane, dokumenti su se pravili i u vrlo kratkom vremenu izdavali da bi 13. 4. svaki taj građanin mogao doći na biračko mjesto i glasati da bi se uspostavila hrvatska lokalna vlast i evo, ima nas ovdje koji smo bili prisutni kod primopredaje vlasti kako županijskih tako i općinskih.

Evo nakon svega, danas smo svjedoci da je na žalost situacija posebno s brojem stanovništva takva kakva je i nadajmo se da će to s odljevom stanovništva stati jer inače će sav ovaj trud koji smo kroz te godine u tom vremenu činili – neće biti bezuspješan ali će biti umanjen ako ne bude bilo života na ovim prostorima.