JUŽNA OBRANA OSIJEKA

ISTOČNO SLAVONSKO BOJIŠTE

130. brigada Hrvatske vojske osnovana je 25. listopada 1991. temeljem zapovijedi načelnika GS OSRH,ista se popunjava iz Uprave i Ureda za obranu Osijek. Već sutradan 26.listopada Zapovjedništvo brigade smješta se u Osnovnu školu u selu Gorjani odakle kreće ratni put brigade.

Tijekom dva dana popunjeno je Zapovjedništvo brigade, 1 pb. i podstožerne postrojbe. Već 27. listopada brigada prima prvu operativnu zapovijed, kojom u njen sastav ulazi i 3. pješačka bojna 106. brigade HV (Čepinska bojna). Zadaća brigade bila je izvršiti žurnu popunu ljudstvom i materijalno tehničkim sredstvima, zaposjesti crtu bojišnice koja se protezala južnom stranom grada Osijeka i mjesta Antunovac, Ernestinovo, Laslovo.

Tijekom studenog '91.nakon pada Vukovara brigada se našla na glavnom pravcu djelovanja neprijatelja sa ciljem presijecanja ceste Osijek-Đakovo i stvaranja obruča oko grada Osijeka. Brigada trpi veliki pritisak neprijateljskih snaga, što rezultira znatnim brojem poginulih i ranjenih. Neprijatelj bez obzira na svoju veliku nadmoć uspijeva samo neznatno ostvariti svoj cilj, te okupira mjesta Antunovac, Divoš, Ernestinovo, Paulin Dvor i Laslovo. Na navedenoj crti izuzetnom hrabrošću i odlučnošću pripadnika 130. brigade slomljena mu je napadna nadmoć i tu je zaustavljena agresija na Slavoniju i Istočnu Hrvatsku.

Posebnu uspješnu ulogu imali su inženjerci 130. brigade u proljeće 1992. predvođeni načelnikom Inženjerije Zlatkom Dernaj prvi u Hrvatskoj počeli su razminiranje. Uspješno je razminirano 9.000 hektara poljoprivrednih površina IPK Osijek i vraćeno za svrhu proizvodnje hrane, očišćeno i razminirano selo Ivanovac sa kompletnim atarom, sjeverna i južna trasa dalekovoda prema TF Ernestinovo, vojni poligon "Lug", čuveni "C" poligon i drugo. Sa pojedinih razminiranih polja skidani su usjevi koji se zbog ratnih djelovanja nisu uspjeli skinuti u jesen '91.

Istok Hrvatske, a tu pripada i nekadašnja općina Osijek, danas je to Osječko-Baranjska županija:

• jedini je prostor Republike Hrvatske, koji 1991. godine, graniči sa republikom Srbijom;
• relativno velik broj, naselja sa pretežito srpskim stanovništvom, na samom Istoku, ali i u prostoru između Vinkovaca, Vukovara i Osijeka, te u Baranji;
• karakteristike ravničastog terena, kao prostora za ratovanje, daju prednost onom tko ima premoć u oklopno-mehaniziranim i topničkim snagama..

Ovo su, pokraj ostalih, sigurno tri činjenice koje su bile na strani srpskih napadača, više nego u bilo kojem kraju Hrvatske.

Iako se općina Osijek pripremala za obranu i buduće, ratne okršaje, još od 1990. godine, pokazat će se da je to bilo dovoljno za sami grad i njegove bliže prilaze, dok je većina prostora, nekadašnje općine Osijek, pala pod okupaciju srpskog agresora. Još početkom srpnja 1991. godine Srbi stavljaju pod svoju kontrolu veći dio naselja Tenje ( tzv. staro Tenje), dok pod kontrolom hrvatske strane ostaje dio tzv. Novog Tenja.

Znači, najprije su prišli gradu sa Južne strane, u Južno predgrađe.

Istok općine: Dalj-Erdut-Aljmaš , Srbi prvo odsijecaju od ostalog dijela općine, postavljanjem barikada u naselju Bijelo Brdo, a zatim, početkom kolovoza 1991. godine i zauzimaju.Na grub i bestijalni način poubijaju četrdesetak pripadnika ZNG, hrvatske policije i civila.

Preostali hrvatski narod iz naselja Aljmaš, Erdut i Dalj, šlepovima, Dunavom i Dravom dolazi u Osijek. Oni koji su se odlučili ostati na okupiranom prostoru, poslije maltretiranja i batinjanja, najčešće je odnosila velika rijeka.

Zauzimanjem Aljmaša, Erduta i Dalja, srpski agresor stvara preduvjete za napad na grad Vukovar i Vinkovce, sa Sjeverne strane.

Trećeg rujna 1991. godine, ovladavši prostorom Baranje, srbijanski agresor dolazi u sjeverno predgrađe Osijeka. Gradu Osijeku, za obranu sa Sjevera, ostaje rijeka Drava i uski pojas pošumljenog zaobalja.

Padom Sarvaša, 17, rujna 1991.g. agresor se Osijeku približio i sa Istoka.

Do 20. rujna 1991. godine, hrvatski oružani sastavi, uz pomoć građana Osijeka, konačno istjeruju srpsku vojsku JNA iz grada Osijeka i oslobađaju vojarne.

Oslobođeno je i vojno skladište u šumi Lug, kod Čepina, vojarne i skladišta u Đakovu i Našicama…. , a kasnije i u Vinkovcima. Naravno, dobijali smo i svoje dijelove opreme poslije oslobađanja vojnih objekata u Varaždinu, Karlovcu i Gospiću, a isto tako i iz uvoza naoružanja i vojne opreme.

Sve to, omogućilo je i Operativnoj zoni Osijek ustrojavanje i naoružavanje novih postrojba. Omogućilo nam je da jačamo.

Početkom studenog ustrojeno je Zapovjedništvo za obranu grada Osijeka, formirane su 130. , 135., i 160. brigada, a kao ispomoć obrani stiže 101. Zagrebačka brigada. U obranu se uključuje 132. Našička, te dijelovi 107. Valpovačke brigade.

Agresor je zaglavio pred Vukovarom i za tih 90 dana, vukovarske herojske obrane, a naročito tijekom mjeseca listopada uređivana je obrana grada Osijeka, u fortifikacijskom i organizacijskom smislu.Osječke postrojbe, kao ispomoć sudjeluju u pokušajima proboja za Vukovar i duže vrijeme borave u Nuštru.

Bilo je za očekivati da će neprijatelj iskoristiti to što je, još u rujnu mjesecu doveo Osijek u 75%-tno okruženje.

Nekako u isto vrijeme, kad osvajaju Vukovar, ( 20. studenog), Srbi napadaju i okupiraju sela Ernestinovo i Divoš. Tri dana kasnije, Divoš je vraćen pod našu kontrolu. Poslije napornih borbi u okruženju, branitelji sela Laslova izvlače se 23./24. studeni 1991.g.Naselja, na prilazu gradu Osijeku, koja se još brane, točno osjećaju narastanje moći agresora, poslije pada Vukovara.

2.prosinca Srbi zauzimaju pustaru Novi Seleš, a 4. i 5. prosinca naše položaje u šumi Rosinjača te i samo naselje Antunovac.To su uistinu,najteži dani u obrani grada, na samom prilazu u grad sa Istočne i Jugo-Istočne strane, iz smjera Sarvaša i Klise…. 5. Prosinca, neprijatelj je dobro zaljuljao našu obranu. Prisebnošću zapovjednika 1./106. brigade, protunapadom naših snaga, neprijatelj je odbačen i obrana stabilizirana.

Sredinom prosinca srpski agresor pokušava izvesti snažan napad na Ivanovac i presjeći komunikciju Osijek – Đakovo, a zatim zaokružiti Osijek i u Josipovcu se spojiti sa, svojim, snagama iz Baranje.

Jednovremeno, iz smjera Kopačkog rita, Srbi izlaze na lijevu obalu Drave, uzvodno od Nemetina…Vode se žestoke borbe! Ivanovac je obranjen, a u napadnoj bitci 18. prosinca, „Đavolja greda“, neprijatelj je odbačen sa lijeve obale Drave u dubinu Baranje.

To nije moglo proći bez žrtava: Od 2. do 16. Prosinca 1991. godine, u obrani grada, na crti bojišnice, poginulo je 64 osječka branitelja, više od 90 je ranjeno, a 10 se i danas vode kao nestali.U cijeloj, bivšoj općini Osijek, za vrijeme Hrvatskog Domovinskog rata, poginulo je, sveukupno 1502 osobe.Osječka bolnica, u koju je od 02. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. godine, primljeno 5.222 osobe – žrtve rata, pogođena je sa 170 granata. 38 osječkih gospodarskih subjekata, pretrpjelo je štetu, od posledica bombardiranja i granatiranja od 305 milijuna Eura.Stambenih objekata i obiteljskih kuća, uništeno je za 250 milijuna Eura.

No, Osijek se odupro agresiji, zajedno sa Vinkovcima, Đakovom, Županjom Brodom.....

OBRANA GRADA OSIJEKA, ODIGRALA JE KLJUČNU ULOGU U SKLOPU GLOBALNE OBRAMBENE OPERACIJE, KOJU JE, PROTIV VELIKO-SRPSKE AGRESIJE, NA HRVATSKOM ISTOKU, VODILO ZAPOVJEDNIŠTVO OPERATIVNE ZONE OSIJEK.

Na današnji dan prije 25 godina palo je Laslovo, selo koje je 152 dana zahvaljujući fanatičnoj obrani svojih vojnika odolijevalo napadima JNA i četnika. Osim Hrvata i Mađara branili su ga dragovoljci iz cijelog svijeta.

Laslovo je branila uistinu cijela Hrvatska, ali i svijet. U prvom internacionalnom vodu koji je tada imao tridesetak ljudi bili su Amerikanci, Španjolci, Mađari, Slovenci. Kasnije je taj vod brojio više od 100 ljudi i pridružen je 160. brigadi HV-a. Laslovo je puna 152 dana bilo prva crta južne obrane grada Osijeka.

U studenom 1991. istočna je Slavonija proživljavala najteže ratne dane. Padom Vukovara JNA i četnicima otvorio se put i prema Osijeku. Laslovo, većinsko mađarsko selo, koje je od Osijeka udaljeno 19 kilometara, na prvoj crti obrane Osijeka bio je 152 dana. No nakon što je neprijatelj zauzeo Ernestinovo, Laslovo, prva crta bojišta južne obrane nepokorenog grada Osijeka je ostalo u okruženju.

- Sredinom studenog od silnog granatiranja više nije bilo čitave zgrade, branitelji su se kretali samo onoliko koliko je bilo prijeko potrebno, životi svih u Laslovu visjeli su o tankoj niti. A onda je palo Ernestinovo i ostali smo u potpunom okruženju. Panike nije bilo iako su mnogi znali da je voditi borbu iz okruženja najteži oblik ratovanja. Svi branitelji bili su na svojim punktovima, na prvoj crti obrane ne samo vlastita života već i života onih koji tada nisu bili sa njima - priča nam Ladislav Kočiš, ratni zapovjednik obrane Laslova. Obećavana pomoć, ističe Kočiš, niti prvi niti drugi dan okruženja nije stigla. Sve telefonske linije bile su prekinute, ali zato je iz susjedne Palače orilo «Marš na Drinu», kroz megafon sumanuto urlanje «Predajte se»! No, branitelji su ostali mirni, moral visok, nitko o predaji nije niti razmišljao, budnost je bila velika. Odluku o napuštanju sela u kojem je do rata živjelo 1370  stanovnika, i proboju do slobodnog Ivanovca donijelo je nakon četiri dana opsade zapovjedništvo obrane sela. Odluka je bila teška, no u samo nekoliko dana poginulo je desetak branitelja, ostali su bez hrane, streljiva i lijekova za brojne ranjenike. Pomoći niotkuda, morali u proboj - Na izmaku trećeg dana okruženja, zapovjedništvo je procijenilo novonastalu situaciju. Hrana se svela na konzerve, kruha ionako nije bilo od prvog dana okruženja. Streljivo za daljnju obranu bilo je na izmaku. Ranjenika je bilo sve više. Razmišljalo se o proboju  pošto je bilo evidentno da više pomoći nema niotkuda - kaže nam Kočiš. Četvrti dan okruženja 23.studenog počeo je silnim granatiranjem, upravo onako kako je prethodni dan i završio. Rano prije podne poginuli su prvi branitelji toga dana, a potom sljedeći i tako do jedan sat popodne njih desetero. - Zapovjedništvo donosi odluku o proboju s tim da se moralo čekati do prvog mraka. Procjena je bila da se ide putem gdje ih najmanje očekuju, jer ranjenici su se morali nositi ako već poginule nisu mogli. Dvojicu poginulih ostavili su u iskopanim grobovima u dvorištu crkve ali ih nisu zatrpali jer nada i vjera u Boga nije ih napuštala, jednog branitelja ostavili su u prostorijama zapovjedništva a do ostalih jednostavno nisu mogli doći. Odlučilo se krenuti u dvije grupe, prva bez ranjenika u slučaju ulaska u borbu a druga grupa s ranjenicima. Krenule su grupe oko pet sati tog popodneva u vrlo malom vremenskom razmaku jedna od druge. Zapovijed je bila da se kolone kreću u najvećoj mogućoj tišini, bez pušenja, bez priče. Jedini saveznik u tom proboju branitelja bili su magla, kukuruzna polja, vjera u Boga te njihova hrabrost i odlučnost - prisjeća se Kočiš. Na rukama su nosili ranjenike Prema Ivanovcu je krenulo 257 branitelja i civila  i među njima 27 ranjenika. Proboj je započeo 23. studenoga 1991. godine oko 16 i 30 sati. Noseći na rukama svoje ranjenike, pod okriljem mraka i magle Laslovčani kroz polja kukuruza stižu do desetak kilometara udaljenog Ivanovca sljedeći dan oko 5 sati ujutro. U isto vrijeme u Laslovo ulaze četničke snage na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Tri starice i tri starca nisu napustili dom. Arkanovci su ih zaklali, a selo sravnili sa zemljom.U obrani Laslova uz pripadnike svih nacionalnosti sudjelovao je i Internacionalni vod u kojem su bili 30-ak dragovoljca iz drugih država.  Borili su se Amerikanci, Španjolci, Mađari, Slovenci... Kasnije je taj vod brojao preko 100 ljudi i pridružen je 160. brigadi HV-a. Još uvijek traže svoje nestale U obrani sela Laslova poginulo je 38 branitelja i civila, a 4 branitelja i 6 civila su nestala. Laslovačka obrana trajala je 152 dana, a selo je branilo 187 Laslovčana od kojih je bilo 105 branitelja mađarske nacionalnosti. Od ukupnog broja poginulih i nestalih (48)  bilo je 28 branitelja Mađara. I danas tražimo 15 tijela branitelja i civila za koje nemamo nikakva saznanja, a 10 od njih su Mađari - ističe ratni zapovjednik Kočiš  Laslovo prije rata aslovo, selo kraj rijeke Vuke, na pola puta između slavonskih gradova Osijeka i Vinkovaca, staro oko 842 godine. Selo koje je imalo svoju školu, poštu, zdravstvenu stanicu, željeznički kolodvor, vatrogasni i kulturno umjetnički dom, poljoprivrednu zadrugu, nogometno igralište, pekare, trgovine, gostionice, banku, svoje crkve i radnu organizaciju «1. MAJ». Sve to bilo je na uporabu mještanima  i onima koji su to kroz prljavi rat uništili. Laslovo je bilo većinom nastanjeno Mađarima i Hrvatima a u selu je živjelo još i desetak drugih nacija, tako da je to bila jedna multinacionalna sredina u kojoj su svi pronašli svoje mjesto. Uglavnom su svi nešto radili, slavili i tugovali, jednostavno živjeli i umirali - ispričao nam je Kočiš o Laslovu prije rata. Tako je, kaže, bilo sve do proljeća 1991. Onda su se mještani srpske nacionalnosti iz okolnih sela Palače, Ade, Silaša, Markušice počeli buniti protiv legalno izabrane hrvatske vlasti. Raznim pričama o ugroženosti te sve češće otvorenim prijetnjama zabrinjavali su mještane Laslova a posebno kada su pojedinci mještanima najavili "Krvavi Uskrs" - prisjetio se Kočiš.

Autor: Iva Rebac