TRIBINA O BLOKADI UNPROFOR-a

Tribinu je otvorio Branko Pek, predsjednik Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije, pozdravio sudionike tribine i goste i u svom izlaganju rekao:

„Ovo je prigoda da se prisjetimo 1. srpnja 1994. godine, dakle vremena kada je 1/3 Hrvatske bila okupirana, kada je u progonstvu već tri godine živjelo preko 250.000 prognanika i kada je okupirano područje bilo pod kontrolom zaštitnih vojnih snaga Ujedinjenih naroda – UNPROFOR (United Nations Protektion Forces).

Danas, 28 godina poslije, prisjećajući se toga povijesnog i u svijetu jedinstvenog događaja, akcije hrvatskih prognanika kojom smo potpuno blokirali UNPROFOR, ne smijemo zaboraviti da su joj prethodili brojni prosvjedi, apeli, pisma i upozorenja prognanika kako prema Hrvatskoj Vladi tako i prema Vijeću sigurnosti UN-a o neodrživosti ovakvog mandata UNPROFOR-a.

Također treba istaknuti da nije bilo lako nama nekolicini čelnika Zajednice prognanika donijeti tako radikalnu odluku jer smo bili svjesni da ćemo suprotstaviti goloruke prognanike međunarodnoj vojnoj sili i da postoji veliki rizik za moguće teške posljedice i žrtve.

S druge strane prognanici su iskazivali svoju snažnu želju za povratkom i veliko povjerenje u svoje vodstvo koje je vodilo akciju, što je rezultiralo donošenjem konačne odluke da se 1. srpnja 1994. kreće u blokadu UNPROFOR-a.

Blokada je započela na punktovima u Nemetinu i na Biljskoj cesti na istočnom i sjevernom ulazu u Osijek i proširila se na cijelu Hrvatsku. Blokada je trajala 46 dana a u njoj je sudjelovalo preko 150.000 prognanika uz veliku potporu javnosti, medija i brojnih poduzeća pa i pojedinaca koji su nam bili logistika.

Danas se sve nekako ta veličanstvena akcija gura pod tepih i u zaborav, a da nije bilo naše blokade, pitanje je bi li i danas ovdje bile „plave“ ili „ružičaste zone“ i bi li pojedini lokalni šerifi, koji žele obezvrijediti ulogu i značaj Zajednice prognanika, bili na funkcijama na kojima su danas, ili bi još uvijek bili u progonstvu, odnosno ne bi se nikada niti vratili.

Jedno je sigurno: blokada je izvojevala tri bitne povijesne pobjede – promjenu mandata UNPROFOR-a u UNCRO, pa u UNTAES koji je završio mirnom reintegracijom, preuzimanje kontrole svih točaka UNPROFOR-a od strane hrvatske policije i 92 %-tni povratak prognanika svojim kućama što do danas nije zabilježeno nigdje u svijetu.

Zaključak je tribine da ova akcija do danas nije u potpunosti shvaćena niti ima povijesno mjesto koje zaslužuje. Odgovornost za promicanje svih vrijednosti Domovinskog rata, čiji je neizbježni dio i blokada UNPROFOR-a, moraju preuzeti jedinice lokalne samouprave s ranije okupiranih područja, konkretno u Osječko-baranjskoj županiji općine s ranije okupiranih područja i grad Beli Manastir, dakle, gradonačelnici (sadašnji i budući) načelnici općina.“

Prikazan je dokumentarni film u trajanju od 20 minuta u kojemu je vidljiva akcija blokade UNPROFOR-a od 1. srpnja do 16. kolovoza 1994. Film je potaknuo spontanu raspravu sudionika a prvi se za raspravu javio

Brigadir Stjepan Antolašić: „Odazvao am se pozivu na ovu tribinu jer sam shvatio da se radi o ozbiljnim ljudima i ozbiljnoj udruzi. Vaša udruga ima jako veliku svrhu postojanja ali bojim se da će se svrha postojanja vaše udruge, obzirom na razvoj događaja u cijelom svijetu, i povećati. Nekome će vaša iskustva i noćne more, kroz koje ste vi prolazili prije toliko godina, biti dragocjene.  Na neka pitanja, neke izazove, kao što nas je povijest naučila, međunarodne organizacije i naravno UN, nemaju adekvatne odgovore. Misija, koju je preuzeo UN u Hrvatskoj, na koju smo bili prisiljeni pristati kao privremeno rješenje, nije dobro započela ali smo mi kao mlada i ozbiljna država, jedini odradili posao. Bili smo dorasli povijesnom trenutku u kojem smo se našli. To su povijesne činjenice. Samo bih vas podsjetiona sastav snaga UN-a, kojekakvih bataljuna i problemima koje smo mi imali s Rusima ovdje u sektoru Istok su bili takvi da sada ne bih htio o njima govoriti ali smo ih rješavali u hodu i na sve moguće i nemoguće načine. Dio UN-ovih snaga je došao iz nekih egzotičnih zemalja i njima je pala sjekira u med. Oni su imali u toj misiji plaće koje ne bi zaradili u svojoj vojsci tamo u zemlji iz koje su došli za godinu dana koju su ovdje primali na mjesec. To je bio interes da budu 100 godina tu. Niti jednu točku mandata koje su te snage imale po rezolucijama UN-a nisu uspjeli izvršiti, osim što su uspostavili prijekid vatre. Prvo nisu napravili demilitarizaciju okupiranih prostora što je bio glavni uvjet za povratak prognanika i normalno da oni nisu mogli osigurati povratak prognanika kad nisu uspjeli razoružati četnike tamo koji su bili naoružani do zuiba i kao što su prijetili pokoljom 1991. jednako su prijetili i 1995. godine. Blokada koja je prikazana na ovom filmu pokazuje jednu izuzetnu organizaciju. To se ne može napraviti spontano, i imala je itekakav učinak“

Zatim je brigadir Antolašić predstavio knjigu koju su napisali on i general Vinko Vrbanac „Strategijska obrambena operacija 1991-1992. godine.“ Knjiga obrađuje stanje u istočnoj Slavoniji sve do dolaska UNPROFOR-a čime se nadovesuje na ovo što ste vi proživjeli i napravili – blokadu.

Marko Kvesić: „bilo bi pono bolje da ovaj film mogu vidjeti oni drugi a ne samo mi koji smo sudionici toga jer mi još nismo ni zaboravili što je bilo prije toga, što se događalo i dogovaralo. Nećemo mi živjeti još puno godina i kad nas ne bude, neće toga ni biti, zaboravit će se. Zato bi bilo dobro da ovaj fim vide oni koji su na vlasti, da znaju što se dogodilo tada i koliko je pozitivno bilo. Nitko, kad pogleda ovaj film, ne može reći da je to bilo nešto negativno jer je iz toga izašlo puno stvari i kroz Povjereništvo koje je djelovalo u progonstvu i kasnije 1993. kad su bili lokalni izbori i kad se djelovalo kroz lokalnu upravu i samoupravu za općine, gradove i županije, znači sve ono što se tu radilo služilo je kasnije za pripremanje planova za povratak. Vrlo je značajna i ona akcija povratka u Antunovac kada je u koloni bilo nekoliko tisuća ljudi i sjećam se da je bio Ruski pukovnik Hromčenko. I ta akcija je dio ove priče o blokadi, jer od te akcije su se počele događati brojne pozitivne stvari jer je to bio pritisak, ne samo na međunarodnu zajednicu nego i na našu Vladu koja je počela izrađivati programe za povratak, pilot projekte obnove i sl. Ovu priču se mora proširiti da ovdje ne budemo samo mi koji smo rada tamo bili. Obilježavanje moraju preuzeti legalne vlasti – načelnici i gradonačelnici – to se zbilo na njihovom području i oni mraju sudjelovati a ne mi sami. Ljudski je da se prisjetimo i obilježimo te događaje a onima koji su na funkcijama to mora biti njihova obveza. Ne znam zašto su takve podjele. Zašto je problem jedan dan doći i obilježiti to. Zašto to treba obilježavati? Pa kakva je situacija i u Europi i u svijetu, ide to na ruku onima koji su nas protjerali, da se to zaboravi i za 10 godina oni će reći da toga nije bilo – da ništa nije bilo. S druge strane, kao oni (Srbi-agresori) imaju neki problem, potenciraju to na desetu, dok mi gdje nas je toliko stotina tisuća bilo prognano, puštamo polako da se to zaboravi. Zato to nije dobro i trebalo bi na svim razinama utjecati da se ne gleda tko je Pero, tko je Nikola, nego da se taj dan to obilježi zajednički i na najvioj razini. Ovaj film nas podsjeća koliko je bilo dobro da smo se svi organizirali kroz Zajednicu prognanika jer smo svi bili u problemima i tražili zajednička rješenja. Ja sam tada bio Povjerenik Vlade i svi smo bili u problemima i tražili najbolja rješenja jer smo tada bili legalni. No nije nama bilo lako jer naši iz Vlade nisu htjeli o nekim stvarima razgovarati. Tako da smo ovim zajedničkim akcijama uspjeli nešto napraviti i sigurno smo puno toga ubrzali. Na sastancima s Vanceom i Owenom često smo čuli – pa neće povratak tako brzo, nije to tako jednostavno, što su u početku i bili u pravu, ali, evo naše tadašnje zajedničke akcije su puno toga promijenile.

Eto, volio bih da idući puta bude više njih ovdje prisutno a ne samo mi, sudionici.“

Stjepan Antolašić: „Samo da vas podsjetim, u vrijeme kad ste vi bili u progonstvu, odnosi snaga u svijetu su bili znatno drugačiji i percepcija agresora na Hrvatsku također. Danas postoje u Hrvatskoj ljudi koji smatraju da je Rusija nepobjediva, da je to jedna sila koja se ne može pobijediti i da im treba dati ono što su oni tamo u Ukrajini okupirali. Razumijete!. Ti ljudi trebaju znati da ste vi ovdje i da još uvijek radite. Mislim da vam ne trebam govoriti koji su to ljudi. Oni nastupaju u medijima, otvoreno zastupaju svoje stavove, njihovi stavovi su takvi, to je sila i to njima treba dati. Isto vam je bilo u to vrijeme. Postojale su snage, vrlo ozbiljne snage u svijetu, koje su smatrale da treba prepustiti na ovaj ili onaj način ono što su oni (srbi) okupirali u Hrvatskoj“.

Nada Arbanas: Ovaj film je toliko imprsivan jer nas je vratio u ono doba kada nismo znali što će biti sutra a znali smo točno što želimo. Mene cijela ta akcija asocira samo na jednu riječ – hrabrost – upornost – ljubav za Domovinu. Cijela ta akcija jedna je od najvećih jer je bila veliki međunarodni krik za slobodom. To je bila najveća vrijednost blokade jer je posljedica te akcije bila da je hrvatska policija došla na te punktove. Znači, država je prvi puta stala na dio svog teritorija i počela kontrolirati na kakav god način ali to je bio znak da je to Država!

Druga stvar je da su prognanici pokazali da ih ništa ne može spriječiti u povratku. I rezultat toga stava i cijele te aktivnosti i svih mandata UNPROFOR-a, UNCRO-a, UNTAES-a, da se vratilo preko 92% prognanika u svoja mjesta prebivališta što nije zabilježeno nigdje u svijetu. Na žalost, zbog gospodarske situacije mnogi su i otišli trbuhom za kruhom, ali to je velika pobjeda koju ste vi postigli akcijom blokade.

Ja sam predstavljala Vladim ured. Kao što ste lijepo prikazali u ovom filmu, Vlada je morala prema javnosti i prema međunarodnoj zajednici pokazivati izvjesno neslaganje i zato su govorili: oni su to napravili spontano, mi nemamo ništa s tim, ali reći ću danas tu – mi smo bili logistički centar za tu cijelu aktivnost (misli na Regionalni ured za prognanike i izbjeglice). Profesor Adalbert Rebić – dobri duh Hrvatske, svako me jutro zvao i pitao treba li nešto prognanicima, kako je, jel netko stradao, jer mi smo se svi bojali da će netko od prognanika nastradati. Međutim, u svemu tome je važan stav, odlučnost, a taj stav je Zajednica najbolje prikazivala kroz tadašnjega predsjednika Mate Šimića. Svi vi ste bili zajedno s njim a on je imao tu jednu dozu drskosti i kad je trebalo, bezobraštine i apsolutno ga nije bilo briga što o njemu ili o cijeloj Zajednici misli Međunarodna zajednica. Međunarodna zajednica je bila sastavljena većinom od bjelosvjetskih avanturista koji su došli trbuhom za kruhom ili radi avanture u Republiku Hrvatsku, vidjeli su da je tu zapravo mir, sprijateljili su se s onom stranom jer su po njima ljudi s one strane bili divni, krasni, ljubazni a vi ste uvijek bili namrgođeni i svi mi tu u Hrvatskoj jer smo se borili za svoju samostalnost. Oni su dobili dolam da smo mi ti koji pravimo probleme.

Koju su oni taktiku imali? Za pet mandata UNHCR-a s kojima sam najviše surađivala, oni su mijenjali predstojnike ureda svakih 6-10 mjeseci jer jednostavno nisu dopuštali ljudima da se upoznaju sa situacijom na terenu. Tek 1995. godine u moj ured dolazi James Linch, amerikanac, onako odlučno i u prvoj rečenici mi kaže: „Gospođo Arbanas, ja sam ovdje  da vratimo hrvatske prognanike, to je prvi puta da je netko od njih rekao, u njihova mjesta prebivališta.“

Ja sam rekla, Bravo, ja to ne mogu vjerovati. Što se dogodilo?

Kada je UNHCR 1995. godine odobrio ogromne novce za nabavku drva za prognanike u Osijeku ali za srbe i njihove obitelji, rekla sam da tu njih nema jer su otišli na drugu stranu a ovdje se nalaze hrvatski prognanici koji su morali napustiti svoje domove i nalaze se u Osijeku i okolnim mjestima. On je otišao zbunjen i zvao me nakon pola sata s tvrdnjom da je on dobio novce za srpske prognanike u Osijeku. Kada sam rekla da ću o tome izvijestiti Vladu Republike Hrvatske, zvao me nakon pola sata i rekao da će sredstva ipak dati za drva hrvatskih prognanika. Tako su Hrvatsje šume prodale UNHCR-u velike količine drva i svi prognanici koji su trebali dobili su po 5 m drva a što se događa nakon toga? James Linch nakon 7 mjeseci mandata u Hrvatskoj dobiva premještaj u Istočni Timor gdje su se u to vrijeme vodile teške borbe.

To vam govorim da znate s kim ste se vi borili i, kao što je pokazano u filmu, kakvu ste neviđenu hrabrost i upornost pokazali a izvješća su obišla cijeli svijet.

Ta vaša akcija je toliko velika i toliko značajna da joj trebate dati neko ime. Neću reći vojno-redarstvena ali dajte blokadi neko ime jer je njen povijesni značaj ogroman.

I jedna scena za kraj.

Blokada traje, gužve u Vladi, osude Butrosa Galija (glavni tajnik VS UN-a). Meni dolazi u ured 10 Japanskih studenata iz 6 japanskih Tokijskih sveučilišta. Oni su godinu dana skupljali različite instrumente u Tokiju za djecu prognanika i to su donijeli u Hrvatsku baš u vrijeme kad je trajala blokada. Oni su čuli nešto o događajima u Hrvatskoj i ja sam im rekla da nakon toliko godina u progonstvu ljudi žele svojim kućama. Studenti su zamolili da bi posjetili neki punkt gdje se nalaze prognanici i ja sam im omogućila uz pojašnjenje da su tamo prepreke a prijeko su se vidjele u Sarvašu kuće. Ja sam rekla tim studentima: eto, vidite ti ljudi koji tu sjede gledaju svoje kuće a ne mogu već 3-4 godine doći do njih. Japanci su svi rekli: mi ostajemo tu. Sjedili su s prognanicima i stiže grah. Rekla sam im da je to naš specijalitet u Hrvatskoj i oni su poželjeli grah, no nije ga bilo dovoljno za sve pa smo donijeli još graha. Uglavnom, ti Japanci su pronijeli informacije u Japan što se događa u Hrvatskoj i rekli su: mi smo uz Hrvatsku. To je još jedna vaša uloga koja nikada nije dovoljno naglašena. Ja predlažem da ovu knjižicu i ovaj film podijelite školama.

Franjo, jako mi je drago da ste ovdje danas, profesor Čičak, jer sam s njim prošla toliko seminara o Domovinskom ratu, - ne znam kako sada to stoji otkako to vi više ne vodite – treba ovo poslati u škole da učenici znaju da nije rat samo kada grune bomba ili granata.

Citat Ivane Čepić, prognanice iz Baranje (1994. godine):

BAKINA SUZA

Te godine, uoči Dana kruha okupatori su okupirali moju Baranju. Sjećam se kako je baka Mariška upravo pekla raženi kruh a mi smo slušali radio da se djeca, žene i starci moraju skloniti na sigurno. Baki su potekle suze. Jedna je pala na kruh koji je tek izvadila iz pećnice.

„Ti se s djecom skloni, a ja i djed ostajemo ovdje. Ako treba ovdje ću i umrijeti“ – rekla je baka. Tako je dio moje obitelji otišao u dalek svijet a dio ostao u rodnoj Baranji. Na Dan kruha svi se raduju a ja sam već nekoliko godina tužna bez bakina kruha i djedovih drva koja bi nam dovozio. Često se sjetim one bakine suze i čini se svaki put većom“.

A suza velika vam je sada nad cijelim svijetom. Kruh Ukrainski ne mogu jesti gladni u Africi ili gladni u nekom drugom dijelu svijeta. Kruh ne mogu jesti ni Ukrainci, kojih je 7.000.000 protjerano. Znači, svijet se opet nalazi na jednom raskrižju a vi možete biti svjetionik jer možete govoriti ljudima stvarno što je bilo i kako je bilo. i zato Zajednico draga, mi smo isprepleteni jednim pleterom koji nas sve veže i budite povezani. budimo zajedno jer nas čekaju izazovna vremena.

Franjo Čičak, prof: „2003. godine osjetio sam da Domovinski rat nije dovoljno zastupljen  u nastavi povijesti. Neki su ga preskakali namjerno a neki su se pravdali da nemaju dovoljno literature i onda sam ja odlučio da moram nešto poduzeti jer je na Vukovarskoj gimnaziji na jednoj ploči na ćirilici pisalo da je u Borovom selu ustanak a da je vođen građanski rat. Odlučio sam organizirati seminare za nastavnike povijesti s tim da prvi predavač bude znanstvenik koji se bavi isključivo Domovinskim ratom, drugi da budu istaknutiji sudionici Domovinskoga rata na ovaj ili onaj način i treće primjeri dobre prakse da profesori pokažu kako se u pojedinim školama dobro radi taj Domovinski rat. Imao sam anketni listić koji su ispunjavali nazočni profesori i predavanja gospođe Arbanas nailazila su na izuzetno dobar odjek jer je i tada govorila iz duše, iz prakse, pogotovo kad smo imali temu „Mirna reintegracija“ kao najveći događaj u povijesti UN-a. Nakon tih seminara pokazali su se fantastični primjeri obrade Domovinskog rata, u mnogim školama se Dan Vukovara obavezno obilježava s posebnim priredbama i to u 8. razredima.“

Srećko Jelinić, prof: „Želim se dotaknuti samo jedne točke. Naime, i u međunarodnoj politici a često puta i od naših političkih predstavnika govori se o pozitivnim hrvatskim iskustvima kada je u pitanju aktivnost Ujedinjenih naroda na našem području i govori se da je aktivnost UN-a jedna od najuspješnijih aktivnosti u povijesti Ujedinjenih naroda. Istini za volju, ovoga trenutka ne možemo svjedočiti o učinkovitosti Ujedinjenih naroda kada su u pitanju suvremene političke prilike i kao da se nitko ne osvrće da Ujedinjeni narodi postoje, da postoji Vijeće sigurnosti i da se upravo tamo treba djelovati jer se od UN-a očekuje puno više nego što oni ovoga trenutka daju.

No, ono što želim reći, ovu sliku o najuspješnijoj akciji UN-a ne može se davati a bez uloge prognanika i bez onoga što su prognanici napravili da se stvar makne u jednome trenutku s mrtve točke. Bio sam, kao i svi vi, svjedok toga vremena i znam kakve su bile smiješne situacije u kojima sam morao neke stvari objašnjavati predstavnicima OESS-a u bijelim odorama. Samo jedna slika: imali smo sjednicu u današnjoj zgradi Županije, kada se govorilo o prognanicima iz Baranje gdje su tzv „sladoledari“ pokušali na neki način stvari relativizirati. Tada sam ja zalomio za riječ i obratio se njima na engleskom jeziku i postavio sam jedno pitanje: odakle su? odgovor je bio iz Nizozemske. Ima li kuću u Nizozemskoj? Naravno. Ima li obitelj? Ima. Ima li djecu? Ima. Tada sam ga pitao – a što bi on rekao kada bih ja došao u njegovu kuću, nega i djecu istjerao, ženu obljubio, silovao i zabranio mu da se vrati svojoj kući?! On meni na to kaže – to je nemoguće.

Tada sam rekao, evo nam polazne točke od koje trebamo početi razgovarati kada su u pitanju oni koji su prognani sa svojih ognjišta. Ono što zapravo želim reći svodi se na jednu rečenicu, da će u slici koja se stvara o aktivnosti Ujedinjenih naroda, posebna točka morati biti posvećena upravno aktivnostima Zajednice prognanika koji nisu dopustili da se održi „status quo“ koje za za neke koji su bili poslani da nose puške po ramenima bio povoljan. Želio sam naglasiti doprinos prognanika čije su aktivnosti dovele u konačnici do mirne reintegracije i izostanka onih brojnih žrtava koje su mogle nastupiti.“